Predgovor (N. P. Piližota)
Globalizacija je kao proces cirkulirajućih središta i aktera, proces u kojem prevladavaju „gospodarski, tehnologijski, informatički, komunikacijski fenomeni i procesi, a manje autentični kulturni, jer duhovna je kultura oduvijek po svojoj biti i univerzalna i posebna“. (Skledar, 2012:147)
Upravo duhovna kultura, kojoj pripada i umjetnost, ukazuje na koje je sve načine čovjek u stanju odgovoriti na dramatične i kompleksne situacije u svrhu oplemenjivanja vlastitog života, a ne isključivo preživljavanja. Tako je proučavanje stvaralačkog rukopisa Vesne Parun proces koji također ide dalje. Kao što navodi u knjizi „Morska kočijica“:
„Misao uvijek iznova stvara
čovjeka, kao val što uči.“
Za život kao objektivnu i subjektivnu zbilju nužan je čovjek u svim svojim dimenzijama, stoga teorija čovjeka povlači za sobom i čovjeka kao „prirodno biće i kao biće kulture, kao proizvoditelja ali i proizvoda kulture“ (Skledar, 2012:160). I danas je aktualno naglasiti svrhu i zadaću umjetnosti: prema Aristotelu radilo bi se o pročišćenju od negativnih emocija i strasti. Uz to, emocije su „ljepilo koje vezuje ljude i generira predanosti društvenim i kulturnim strukturama velikog opsega“ (Turner, 2010:21). Čak i na taj način, svijet umjetnosti nadilazi mehaničko oponašanje i funkcionira kao putokaz u spoznajnim labirintima.
Izložba „Mozaik misli“ u Gradskoj knjižnici Marka Marulića Split četvrta je koju sam posvetila heroini hrvatskog pjesništva, budući da svježinom i univerzalnošću svojih misli zahtijeva ponovno vraćanje, ponovno prepoznavanje i upoznavanje.
Sa „saberi se u sebe, istino čovjekova“, ona nadilazi desetljetne čvorove ovih krajeva i poziva nas da stojimo uspravni. Spoznajne labirinte u kojima se čovjek svakodnevno zapliće možemo tretirati i kao emocije, „načine funkcioniranja cijele psihološke arhitekture“ (Hrgović i Polšek, 2004:285). A propos naslova izložbe, dvadeset i dva rada (slike, crteži, akvareli i kolaži) funkcioniraju kao transponiranje života u umjetničko djelo. Pri tome naglasak nije na Leonardovim razlikama poezije i slikarstva (u uvodnom dijelu „Traktata o slikarstvu“) nego na sljedećem zaključku: „slika je pjesma koja se vidi a ne čuje, a pjesma je slika koja se čuje, a ne vidi…“ (Maroević, 2007:14). Neraskidiva isprepletenost poezije i slikarstva zapravo je jedna od činjenica, aktivnosti „koje ne postoje izvan kulturno-povijesno-društvenog okvira, ali ni izvan čovjeka. One su u čovjekovu posjedu kao zbir i kontinuitet svih pozitivnih ljudskih dostignuća, pa istinske vrednote i dobra transcendiraju svoje vrijeme i prostor te su svjetionicima i putokazima budućim generacijama u njihovim ljudskim i uljudbenim pregnućima i stremljenjima. To je opći i osnovni smisao kulture.“ (Skledar, 2012:160)
Literatura
Skledar, N. (2012). Sociologija kulture: pojmovi, teme, problemi. Zagreb: PLEJADA.
Turner, J. H. (2010). Sociologija emocija. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo.
Maroević, T. (2007). Napisane slike: likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od Moderne do Postmoderne. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.
Hrgović J. i Polšek D. (ur.) (2004). Evolucija društvenosti. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.
Parun, V. (2010). Ja koja imam nevinije ruke. Zagreb: Naklada Zoro.
Parun, V. (2001). Morska kočijica. Zagreb: Mozaik knjiga.
Parun, V. (1996). Ptica vremena. Zagreb: Mozaik knjiga.
Parun, V. (1990). Nedovršeni mozaik. Zagreb: Mladost.
Parun, V. (1966). Gong. Zagreb: Naprijed.
Parun, V. (1959). Koralj vraćen moru. Zagreb: Naprijed.
Parun, V. (1955). Crna maslina. Zagreb: Društvo književnika Hrvatske.
