četvrtak, 2. svibnja 2019.
http://split.alliance-francaise.hr/in-the-cities-en-villes-izlozba-slika/
 |
| "14.12.2018." (102x102 cm, ulje na medijapanu) |
IN THE CITIES – EN VILLES U FRANCUSKOJ ALIJANSI U SPLITU (TRAVANJ – SVIBANJ 2019.)
Mjesto: Francuska alijansa Split (Alliance Francaise de Split), Marmontova 3
Vrijeme: 12.4.2019. - 9.5.2019.
Url: http://split.alliance-francaise.hr/
Izložbom "In the Cities - En Villes" Nevene Petre Piližota u Francuskoj alijansi
Split (Alliance Francaise de Split) iznova se opredmećuje vizualno mišljenje o
kulturi spektakla: tijelo i prostor slike u suvremeno doba manifestiraju se i kao
prividno konačno umjetničko djelo.
Predgovor izložbe
Ako je društvo “mreža djelovanja subjekata” (Paić 2011:47), a tijelo “battleground”
(Barbara Kruger), onda je potencijal tišine vizualnog svijeta svakako narušen.
Kao faktor oblikovanja kulture, ljudsko ponašanje u igri privatnog i javnog, osobnog i
kolektivnog, manifestira se i kao prividno konačno umjetničko djelo. Upravo mogućnost
prekoračenja skučene individualnosti nazire se u djelu u kojem je “sabrana, stegnuta i
sputana najdublja pranapetost iz koje tek proizlazi i izbija ono što nazivamo ‘svijetom’. “
(Barbarić 2003: 95)
Uzorak prostora (tzv. cells), kao reprezentacija tkiva svemira, tek djelomično
opredmećuje fragmentiranost ljudskog roda. Prvotno zamišljena kao negacija prostora i
vremena, podloga cells uokviruje subjekte/objekte slika. Time tijelo (pre)ostaje kao
“mjesto slike” (Hans Belting), mjesto Endimionovog vječnog sna ili rotor prema onome
izvan i iznad samoga sebe.
“Doista, što se to dogodilo s prostorom i gdje se mi zapravo nalazimo?”
(Purgar 2006: 116)
Layeri značenja slike u suvremeno doba razlučuju djelo u svim njegovim
mogućnostima, iako se život definira kao “nepredstavljiv izvor predstave”.
(Paić 2011: 293)
Unatoč svemu, u postmodernom poretku društva i kulture ambicije Subjekta mogu biti
nevidljivo učiniti vidljivim, što je prema riječima Paula Klea “zadaća umjetnosti”. (Horvat
Pintarić 2001: 9)
Ona Kierkegaardova “trpnja za istinu” (Horvat Pintarić 2001: 68) možda se da najaviti
kroz transparentnost pojedinih likova nacrtanih na sliku. Sa Mattisseova gledišta “linija
je nositeljica života” (Horvat Pintarić 2001: 48). U akrobaciji plavih i žutih tonova slika,
meka plava kreda zarezuje u one okvire tijela-kao-mjesta; pronalazi se neka nova
putanja suočavanja, “nova dodatna dimenzija postojanja u vremenu”. (Sedlmayr 2005:
252)
Sasvim je drugo je li ovakav obrazac oksidiranja pojedinaca objektivno primjenjiv. Što je
objektivnost? Skup dominantnih subjektivnosti? Naposljetku, vizualno mišljenje o kulturi
spektakla nemoguće je tkati bez uploadanja na mrežu paradoksa.
“Proljeće dolazi iz modrog prostora.” (Parun 2010: 107)
Sloboda je...
“ideal, a ne navika... Ptici slobodnoj sloboda malo vrijedi ako nije našla sebi drugog cilja,
nego da bez prestanka premjerava prostor svoje slobode, umjesto da razmiče njegove
granice.” (Parun 1990: 127)
Nevena Petra Piližota
mag.iur., mag.art.
Literatura:
Paić, Žarko. 2011. Posthumano stanje: kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti.
Litteris. Zagreb.
Barbarić, Damir. 2003. Zagonetka umjetnosti. Demetra. Zagreb.
Purgar, Krešimir. 2006. Neobarokni subjekt. Meandarmedia. Zagreb.
Horvat Pintarić, Vesna. 2001. Svjedok u slici. Matica hrvatska. Zagreb.
Sedlmayr, Hans. 2005. Umjetnost i istina: o teoriji i metodi povijesti umjetnosti.
Scarabeus naklada. Zagreb.
Parun, Vesna. 2010. Ja koja imam nevinije ruke. Naklada Zoro/Profil. Zagreb.
Parun, Vesna. 1990. Nedovršeni mozaik. Mladost. Zagreb.
POGLEDI U GALERIJI SV. KRŠEVAN, ŠIBENIK (LISTOPAD 2018.)
„Pogledi“
„Umjetnost nije nešto suvišno. U njoj čovjek izrasta u svoju stvarnu dimenziju.“ (A. Camus)
„Oko vidi ono što je svijetu samome uskraćeno u njegovoj skrivenosti – treptaj i patnje svijeta, užitak i bol ljudskoga tijela.“ (Paić 2011:430)
Misao Karola Wojtyle kako „ljudskoj osobi pripada sloboda“ (Wojtyla 2017:200), bila je od važnosti prilikom pripremanja izložbe u Galeriji sv. Krševana. U današnjem društvu termin „sloboda“ temeljito je artikuliran, stoga su portretne analize svojevrsni produžetak te štorije. Akromatski crteži definitivni su u potrazi za slojevima informacija, pohranjenim u svakoj prikazanoj individui. U globaliziranom društvu „ovisnom“ o informacijama, izloženi portreti također su percipirani kao informacija. Prije svega, radilo bi se o recikliranju postojećih re/prezentacija osoba iz najrazličitijih sfera (javnog) života. Upravo u vremenu medijske prekapacitiranosti i spoznajnih fragmentiranosti, kolažirani crteži olovkom porinuće su (ne)poznato. Kao što ulogiranost ne jamči informiranost, tako ni raspolaganje statističkim podacima o subjektima portretiranja nužno ne vodi (u)poznavanju istih.
Projekt „Dnevnik“, započet 2013. godine, podloga je iz koje je niknuo ciklus portreta pod nazivom „Pogledi“. Kolažirani fragmentima novinskog materijala, dnevnički crteži poslužili su kao svojevrsni spacebook – likovni komentar na doba hibridnosti, doba koje za sobom povlači ažuriranje života. Tzv. slikocrteži nose nazive prema datumu nastanka svakog; eventualni, dodatni podaci u zagradama tek su u funkciji „pojašnjenja“ konkretnog crteža. Svaki novi crtež nastavak je i proširenje dnevničkog zapisa koji posreduje između subjekta i objekta, promatrača i promatranih.
„U portretu lica prikazani lik me gleda; model me gleda u oči poistovjećujući moj pogled sa svojim. On mi uzvraća pogledom u tišini.“ (Purgar 2006:95) Gledano na taj način, većina portreta u Galeriji sv. Krševana tvore zid šutnje. Novinski materijal dobiva mimikrijsku ulogu u toj igri uvjeravanja. Layeri gestikuliranja bivaju urezani u papirnatu plohu pamćenja: ona tabula rasa ipak nije ravna.
„Stvarno lice čovjeka takoreći niti ne vidimo; a kad nekoga zapitamo tko je on, dobivanom odgovor 'inženjer', 'seljak' itd. – dakle naziv uloge koju odgovarajući čovjek igra u ovom ili onom teatru osjećaja.“ (Barbarić 2003:60)
„Osoba kao „netko“ obdaren duhovnim dinamizmom ostvaruje se preko istinskoga dobra, a ne ostvaruje se preko ne-istinskog dobra. Linija razdvajanja, podjele i suprotnosti između dobra i zla kao moralne vrijednosti i anti-vrijednosti, svodi se na istinu.“ (Wojtyla 2017:200)
„Igrom svjetla i tame… umjetnost uspijeva prikazati i samu unutarnjost, dubinsku osjećajnu subjektivnost ljudskoga lika… u pogledu oka, u kojem Hegel nalazi središnju 'točku subjektivnosti' i 'koncentrirani izraz' duše kao duše“. (Barbarić 2003:90) Svaki portret slojevit je u svojoj emotivnoj vrijednosti; proces razvijanja projekta „Dnevnik“ ujedno je testiranje (samo)spoznajnih mogućnosti i uvažavanje specifičnosti tuđih progresivnih i regresivnih iskustava sa životom, no izložba „Pogledi“ upotpunjena je i jednom stranicom projekta „Regesta“, započetog krajem 2007. godine. Naime, u današnje vrijeme ne čini se nepotrebnim ponovno si postavljati pitanje: „Čije je pravo na istinu?“.
„Autentičnost ovdje znači realizaciju slobode koja je uvjetovana uvjerenjem, odnosno zrelim odnosom prema istini.“ (Wojtyla 2017:292)
Istina nije na pozornici, istina je u očima.
„Čak i privatno ponašanje polako poprima oblik izložbe na kojoj se oponašaju idoli, proživljavaju sukobi predstavljeni kao uzori, tako da se teži identitetu iz druge ruke.“ (Barbarić 2003:68)
Portreti nisu oponašanje niti redukcija tuđeg „ja“: oni su samo odabir najvjerojatnijeg, vježbanje u životu. Crteži su istina. O meni i o vama.
„Kultura je budućnost, pamćenje (…) ona nije Pravda, ali je svjedočanstvo o njoj.“ (Parun 1990:317)
„No, i u današnjem svijetu postmoderne – miješanja relativizma i fanatičnih uvjerenja – moralnost i zauzetost za trajne humane vrednote ne smije postati suvišna. Još je uvijek i u globalnom svijetu u svemu presudan čovjeka sa svojom duhovnom konstantom, u prvom redu zauzetošću za istinu, slobodu i odgovornost.“ (Barbarić 2003:111)
„…čovjek je ono što jest po istini. Odnos prema istini odlučuje o njegovu čovještvu i konstituira dostojanstvo njegove osobe.“ (Wojtyla 2017:373)
Ono što jesmo manifestira se u svakoj pori lica, stoga je svaki portret instrument odgonetavanja tko smo i što smo, kuda i kamo idemo.
„Nema povratka na minule, povijesno-svjetovne načine postojanja.“ (Barbarić 2003:49)
Umjetnost je suputnica u procesu odrastanja i izrastanja, „a o nama samima ovisi hoćemo li pristati da budemo lažna ploha papira ili sudbinski prostor događanja i svjedočenja istine.“ (Parun 1996:368) Njena je majka, ljubav,
„njihala borce i vozila sanjare
uzbibala je ljude, njivu suncokreta…
Ljubav je čelo djetinje, bajka ljepšega svijeta.“ (Parun 1996:39)
N. P. Piližota
LITERATURA
Paić, Žarko. 2011. Posthumano stanje: kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti. Litteris. Zagreb.
Wojtyla, Karol. 2017. Osoba i čin. Verbum. Split.
Purgar, Krešimir. 2006. Neobarokni subjekt. Meandarmedia. Zagreb.
Barbarić, Damir. 2003. Zagonetka umjetnosti. Demetra. Zagreb.
Parun, Vesna. 1990. Nedovršeni mozaik. Mladost. Zagreb.
Parun, Vesna. 1996. Ptica vremena. Mozaik knjiga. Zagreb.
„Umjetnost nije nešto suvišno. U njoj čovjek izrasta u svoju stvarnu dimenziju.“ (A. Camus)
„Oko vidi ono što je svijetu samome uskraćeno u njegovoj skrivenosti – treptaj i patnje svijeta, užitak i bol ljudskoga tijela.“ (Paić 2011:430)
Misao Karola Wojtyle kako „ljudskoj osobi pripada sloboda“ (Wojtyla 2017:200), bila je od važnosti prilikom pripremanja izložbe u Galeriji sv. Krševana. U današnjem društvu termin „sloboda“ temeljito je artikuliran, stoga su portretne analize svojevrsni produžetak te štorije. Akromatski crteži definitivni su u potrazi za slojevima informacija, pohranjenim u svakoj prikazanoj individui. U globaliziranom društvu „ovisnom“ o informacijama, izloženi portreti također su percipirani kao informacija. Prije svega, radilo bi se o recikliranju postojećih re/prezentacija osoba iz najrazličitijih sfera (javnog) života. Upravo u vremenu medijske prekapacitiranosti i spoznajnih fragmentiranosti, kolažirani crteži olovkom porinuće su (ne)poznato. Kao što ulogiranost ne jamči informiranost, tako ni raspolaganje statističkim podacima o subjektima portretiranja nužno ne vodi (u)poznavanju istih.
Projekt „Dnevnik“, započet 2013. godine, podloga je iz koje je niknuo ciklus portreta pod nazivom „Pogledi“. Kolažirani fragmentima novinskog materijala, dnevnički crteži poslužili su kao svojevrsni spacebook – likovni komentar na doba hibridnosti, doba koje za sobom povlači ažuriranje života. Tzv. slikocrteži nose nazive prema datumu nastanka svakog; eventualni, dodatni podaci u zagradama tek su u funkciji „pojašnjenja“ konkretnog crteža. Svaki novi crtež nastavak je i proširenje dnevničkog zapisa koji posreduje između subjekta i objekta, promatrača i promatranih.
„U portretu lica prikazani lik me gleda; model me gleda u oči poistovjećujući moj pogled sa svojim. On mi uzvraća pogledom u tišini.“ (Purgar 2006:95) Gledano na taj način, većina portreta u Galeriji sv. Krševana tvore zid šutnje. Novinski materijal dobiva mimikrijsku ulogu u toj igri uvjeravanja. Layeri gestikuliranja bivaju urezani u papirnatu plohu pamćenja: ona tabula rasa ipak nije ravna.
„Stvarno lice čovjeka takoreći niti ne vidimo; a kad nekoga zapitamo tko je on, dobivanom odgovor 'inženjer', 'seljak' itd. – dakle naziv uloge koju odgovarajući čovjek igra u ovom ili onom teatru osjećaja.“ (Barbarić 2003:60)
„Osoba kao „netko“ obdaren duhovnim dinamizmom ostvaruje se preko istinskoga dobra, a ne ostvaruje se preko ne-istinskog dobra. Linija razdvajanja, podjele i suprotnosti između dobra i zla kao moralne vrijednosti i anti-vrijednosti, svodi se na istinu.“ (Wojtyla 2017:200)
„Igrom svjetla i tame… umjetnost uspijeva prikazati i samu unutarnjost, dubinsku osjećajnu subjektivnost ljudskoga lika… u pogledu oka, u kojem Hegel nalazi središnju 'točku subjektivnosti' i 'koncentrirani izraz' duše kao duše“. (Barbarić 2003:90) Svaki portret slojevit je u svojoj emotivnoj vrijednosti; proces razvijanja projekta „Dnevnik“ ujedno je testiranje (samo)spoznajnih mogućnosti i uvažavanje specifičnosti tuđih progresivnih i regresivnih iskustava sa životom, no izložba „Pogledi“ upotpunjena je i jednom stranicom projekta „Regesta“, započetog krajem 2007. godine. Naime, u današnje vrijeme ne čini se nepotrebnim ponovno si postavljati pitanje: „Čije je pravo na istinu?“.
„Autentičnost ovdje znači realizaciju slobode koja je uvjetovana uvjerenjem, odnosno zrelim odnosom prema istini.“ (Wojtyla 2017:292)
Istina nije na pozornici, istina je u očima.
„Čak i privatno ponašanje polako poprima oblik izložbe na kojoj se oponašaju idoli, proživljavaju sukobi predstavljeni kao uzori, tako da se teži identitetu iz druge ruke.“ (Barbarić 2003:68)
Portreti nisu oponašanje niti redukcija tuđeg „ja“: oni su samo odabir najvjerojatnijeg, vježbanje u životu. Crteži su istina. O meni i o vama.
„Kultura je budućnost, pamćenje (…) ona nije Pravda, ali je svjedočanstvo o njoj.“ (Parun 1990:317)
„No, i u današnjem svijetu postmoderne – miješanja relativizma i fanatičnih uvjerenja – moralnost i zauzetost za trajne humane vrednote ne smije postati suvišna. Još je uvijek i u globalnom svijetu u svemu presudan čovjeka sa svojom duhovnom konstantom, u prvom redu zauzetošću za istinu, slobodu i odgovornost.“ (Barbarić 2003:111)
„…čovjek je ono što jest po istini. Odnos prema istini odlučuje o njegovu čovještvu i konstituira dostojanstvo njegove osobe.“ (Wojtyla 2017:373)
Ono što jesmo manifestira se u svakoj pori lica, stoga je svaki portret instrument odgonetavanja tko smo i što smo, kuda i kamo idemo.
„Nema povratka na minule, povijesno-svjetovne načine postojanja.“ (Barbarić 2003:49)
Umjetnost je suputnica u procesu odrastanja i izrastanja, „a o nama samima ovisi hoćemo li pristati da budemo lažna ploha papira ili sudbinski prostor događanja i svjedočenja istine.“ (Parun 1996:368) Njena je majka, ljubav,
„njihala borce i vozila sanjare
uzbibala je ljude, njivu suncokreta…
Ljubav je čelo djetinje, bajka ljepšega svijeta.“ (Parun 1996:39)
N. P. Piližota
LITERATURA
Paić, Žarko. 2011. Posthumano stanje: kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti. Litteris. Zagreb.
Wojtyla, Karol. 2017. Osoba i čin. Verbum. Split.
Purgar, Krešimir. 2006. Neobarokni subjekt. Meandarmedia. Zagreb.
Barbarić, Damir. 2003. Zagonetka umjetnosti. Demetra. Zagreb.
Parun, Vesna. 1990. Nedovršeni mozaik. Mladost. Zagreb.
Parun, Vesna. 1996. Ptica vremena. Mozaik knjiga. Zagreb.
OKOVANI PJEŠACI – ZAVIČAJNI MUZEJ VESNE PARUN (SRPANJ 2017.)
Izložba slika „Okovani pješaci“ Nevene Petre Piližota
vrijeme: 15-21.7.2017.
mjesto: Zavičajni muzej Vesne Parun (Zlarin)
"Ono što vidiš
na površini
samo je boja
i pomična slika."(1)
Treća izložba u 2017. godini, posvećena 95. obljetnici rođenja velike umjetnice Vesne Parun, održava se na njenom Zlarinu. Nakon izlaganja, interveniranja u galerijskom prostoru šibenske Gradske knjižnice "Juraj Šižgorić" u veljači i prostorijama Knjižnice Novi Zagreb u lipnju, bilo je sasvim logično zaokružiti izložbeni ciklus u Zavičajnom muzeju Vesne Parun na otoku Zlarinu. Ovaj put izložbom petnaest slika u tehnici ulja na medijapanu, pod nazivom "Okovani pješaci". Labirint plavetnila koji okružuje Otok nadovezuje se na slike iz plave faze započete 2009. godine. Na ovoj izložbi radi se o asimetričnom odnosu promatrača i promatranih, opredmećenom kroz portrete glava sa šibenske katedrale i suvremeni prikaz Adama i Eve. Ako smo "izobličeni od nametnute nam institucionalne "ljudskosti", podivljali od svoje kozmičke samoće... zgnječeni u preši međusobno sukobljenih velikih iluzija civilizacije" (2), onda je slikovni, bezvučni prikaz ljudskih likova najblaži način navodnjavanja isušene kaljuže.
U grčevitom svijetu spavača, Adam i Eva natječu se svojim tišinama i ksenomaničnim prazninama, odjeveni u tvrdo ruho spoznaje. Tako slika postaje sjena sjene ideje o muškarcu i ženi, zatočenima u matrici fiktivne sigurnosti. Odsutstvo pogleda/pogledavanja naznaka je infantilnog straha od eventualnog rađanja Istine. Kultura stisnutosti nameće se kao svježe upakirana ideologija nepostojanja i nagrizajući faktor područja drušvenog.
"Otok... u stremljenju od ruba do ruba i natrag primoran nadograditi, izmisliti, kao da očajnički teži idealnom stanju neopiranja; krajnjem nekom obliku smirenja..." (3)
"...a mi sputavamo dalje jedni druge i tako živimo, zasužnjujuć se međusobno: prijatelj prijatelja, pješak pješaka, jači slabijeg... zaboravljamo svakidašnju dužnost slobodnog čovjeka: da slobodu pretvara u misao... kao što to nijemo čine za nas ili umjesto nas zemlja i kamen - kamen koji nam gleda u oči i zemlja koja vjeruje u nas: u mrzovoljne buntovne sanjare koje je nazvala svojim građanima."(4)
(1) Parun, Vesna, Kako listati slikovnicu mora (iz Ja koja imam nevinije ruke), Zagreb, 2010., str. 401.
(2) Parun, Vesna, Nedovršeni mozaik, Zagreb, 1990., str. 69.
(3) Ibid., str. 245.
(4) Ibid., str. 127.
vrijeme: 15-21.7.2017.
mjesto: Zavičajni muzej Vesne Parun (Zlarin)
"Ono što vidiš
na površini
samo je boja
i pomična slika."(1)
Treća izložba u 2017. godini, posvećena 95. obljetnici rođenja velike umjetnice Vesne Parun, održava se na njenom Zlarinu. Nakon izlaganja, interveniranja u galerijskom prostoru šibenske Gradske knjižnice "Juraj Šižgorić" u veljači i prostorijama Knjižnice Novi Zagreb u lipnju, bilo je sasvim logično zaokružiti izložbeni ciklus u Zavičajnom muzeju Vesne Parun na otoku Zlarinu. Ovaj put izložbom petnaest slika u tehnici ulja na medijapanu, pod nazivom "Okovani pješaci". Labirint plavetnila koji okružuje Otok nadovezuje se na slike iz plave faze započete 2009. godine. Na ovoj izložbi radi se o asimetričnom odnosu promatrača i promatranih, opredmećenom kroz portrete glava sa šibenske katedrale i suvremeni prikaz Adama i Eve. Ako smo "izobličeni od nametnute nam institucionalne "ljudskosti", podivljali od svoje kozmičke samoće... zgnječeni u preši međusobno sukobljenih velikih iluzija civilizacije" (2), onda je slikovni, bezvučni prikaz ljudskih likova najblaži način navodnjavanja isušene kaljuže.
U grčevitom svijetu spavača, Adam i Eva natječu se svojim tišinama i ksenomaničnim prazninama, odjeveni u tvrdo ruho spoznaje. Tako slika postaje sjena sjene ideje o muškarcu i ženi, zatočenima u matrici fiktivne sigurnosti. Odsutstvo pogleda/pogledavanja naznaka je infantilnog straha od eventualnog rađanja Istine. Kultura stisnutosti nameće se kao svježe upakirana ideologija nepostojanja i nagrizajući faktor područja drušvenog.
"Otok... u stremljenju od ruba do ruba i natrag primoran nadograditi, izmisliti, kao da očajnički teži idealnom stanju neopiranja; krajnjem nekom obliku smirenja..." (3)
"...a mi sputavamo dalje jedni druge i tako živimo, zasužnjujuć se međusobno: prijatelj prijatelja, pješak pješaka, jači slabijeg... zaboravljamo svakidašnju dužnost slobodnog čovjeka: da slobodu pretvara u misao... kao što to nijemo čine za nas ili umjesto nas zemlja i kamen - kamen koji nam gleda u oči i zemlja koja vjeruje u nas: u mrzovoljne buntovne sanjare koje je nazvala svojim građanima."(4)
(1) Parun, Vesna, Kako listati slikovnicu mora (iz Ja koja imam nevinije ruke), Zagreb, 2010., str. 401.
(2) Parun, Vesna, Nedovršeni mozaik, Zagreb, 1990., str. 69.
(3) Ibid., str. 245.
(4) Ibid., str. 127.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)