Izložba slika „Okovani pješaci“ Nevene Petre Piližota
vrijeme: 15-21.7.2017.
mjesto: Zavičajni muzej Vesne Parun (Zlarin)
"Ono što vidiš
na površini
samo je boja
i pomična slika."(1)
Treća izložba u 2017. godini, posvećena 95. obljetnici rođenja velike umjetnice Vesne Parun, održava se na njenom Zlarinu. Nakon izlaganja, interveniranja u galerijskom prostoru šibenske Gradske knjižnice "Juraj Šižgorić" u veljači i prostorijama Knjižnice Novi Zagreb u lipnju, bilo je sasvim logično zaokružiti izložbeni ciklus u Zavičajnom muzeju Vesne Parun na otoku Zlarinu. Ovaj put izložbom petnaest slika u tehnici ulja na medijapanu, pod nazivom "Okovani pješaci". Labirint plavetnila koji okružuje Otok nadovezuje se na slike iz plave faze započete 2009. godine. Na ovoj izložbi radi se o asimetričnom odnosu promatrača i promatranih, opredmećenom kroz portrete glava sa šibenske katedrale i suvremeni prikaz Adama i Eve. Ako smo "izobličeni od nametnute nam institucionalne "ljudskosti", podivljali od svoje kozmičke samoće... zgnječeni u preši međusobno sukobljenih velikih iluzija civilizacije" (2), onda je slikovni, bezvučni prikaz ljudskih likova najblaži način navodnjavanja isušene kaljuže.
U grčevitom svijetu spavača, Adam i Eva natječu se svojim tišinama i ksenomaničnim prazninama, odjeveni u tvrdo ruho spoznaje. Tako slika postaje sjena sjene ideje o muškarcu i ženi, zatočenima u matrici fiktivne sigurnosti. Odsutstvo pogleda/pogledavanja naznaka je infantilnog straha od eventualnog rađanja Istine. Kultura stisnutosti nameće se kao svježe upakirana ideologija nepostojanja i nagrizajući faktor područja drušvenog.
"Otok... u stremljenju od ruba do ruba i natrag primoran nadograditi, izmisliti, kao da očajnički teži idealnom stanju neopiranja; krajnjem nekom obliku smirenja..." (3)
"...a mi sputavamo dalje jedni druge i tako živimo, zasužnjujuć se međusobno: prijatelj prijatelja, pješak pješaka, jači slabijeg... zaboravljamo svakidašnju dužnost slobodnog čovjeka: da slobodu pretvara u misao... kao što to nijemo čine za nas ili umjesto nas zemlja i kamen - kamen koji nam gleda u oči i zemlja koja vjeruje u nas: u mrzovoljne buntovne sanjare koje je nazvala svojim građanima."(4)
(1) Parun, Vesna, Kako listati slikovnicu mora (iz Ja koja imam nevinije ruke), Zagreb, 2010., str. 401.
(2) Parun, Vesna, Nedovršeni mozaik, Zagreb, 1990., str. 69.
(3) Ibid., str. 245.
(4) Ibid., str. 127.
vrijeme: 15-21.7.2017.
mjesto: Zavičajni muzej Vesne Parun (Zlarin)
"Ono što vidiš
na površini
samo je boja
i pomična slika."(1)
Treća izložba u 2017. godini, posvećena 95. obljetnici rođenja velike umjetnice Vesne Parun, održava se na njenom Zlarinu. Nakon izlaganja, interveniranja u galerijskom prostoru šibenske Gradske knjižnice "Juraj Šižgorić" u veljači i prostorijama Knjižnice Novi Zagreb u lipnju, bilo je sasvim logično zaokružiti izložbeni ciklus u Zavičajnom muzeju Vesne Parun na otoku Zlarinu. Ovaj put izložbom petnaest slika u tehnici ulja na medijapanu, pod nazivom "Okovani pješaci". Labirint plavetnila koji okružuje Otok nadovezuje se na slike iz plave faze započete 2009. godine. Na ovoj izložbi radi se o asimetričnom odnosu promatrača i promatranih, opredmećenom kroz portrete glava sa šibenske katedrale i suvremeni prikaz Adama i Eve. Ako smo "izobličeni od nametnute nam institucionalne "ljudskosti", podivljali od svoje kozmičke samoće... zgnječeni u preši međusobno sukobljenih velikih iluzija civilizacije" (2), onda je slikovni, bezvučni prikaz ljudskih likova najblaži način navodnjavanja isušene kaljuže.
U grčevitom svijetu spavača, Adam i Eva natječu se svojim tišinama i ksenomaničnim prazninama, odjeveni u tvrdo ruho spoznaje. Tako slika postaje sjena sjene ideje o muškarcu i ženi, zatočenima u matrici fiktivne sigurnosti. Odsutstvo pogleda/pogledavanja naznaka je infantilnog straha od eventualnog rađanja Istine. Kultura stisnutosti nameće se kao svježe upakirana ideologija nepostojanja i nagrizajući faktor područja drušvenog.
"Otok... u stremljenju od ruba do ruba i natrag primoran nadograditi, izmisliti, kao da očajnički teži idealnom stanju neopiranja; krajnjem nekom obliku smirenja..." (3)
"...a mi sputavamo dalje jedni druge i tako živimo, zasužnjujuć se međusobno: prijatelj prijatelja, pješak pješaka, jači slabijeg... zaboravljamo svakidašnju dužnost slobodnog čovjeka: da slobodu pretvara u misao... kao što to nijemo čine za nas ili umjesto nas zemlja i kamen - kamen koji nam gleda u oči i zemlja koja vjeruje u nas: u mrzovoljne buntovne sanjare koje je nazvala svojim građanima."(4)
(1) Parun, Vesna, Kako listati slikovnicu mora (iz Ja koja imam nevinije ruke), Zagreb, 2010., str. 401.
(2) Parun, Vesna, Nedovršeni mozaik, Zagreb, 1990., str. 69.
(3) Ibid., str. 245.
(4) Ibid., str. 127.
Nema komentara:
Objavi komentar