„Pogledi“
„Umjetnost nije nešto suvišno. U njoj čovjek izrasta u svoju stvarnu dimenziju.“ (A. Camus)
„Oko vidi ono što je svijetu samome uskraćeno u njegovoj skrivenosti – treptaj i patnje svijeta, užitak i bol ljudskoga tijela.“ (Paić 2011:430)
Misao Karola Wojtyle kako „ljudskoj osobi pripada sloboda“ (Wojtyla 2017:200), bila je od važnosti prilikom pripremanja izložbe u Galeriji sv. Krševana. U današnjem društvu termin „sloboda“ temeljito je artikuliran, stoga su portretne analize svojevrsni produžetak te štorije. Akromatski crteži definitivni su u potrazi za slojevima informacija, pohranjenim u svakoj prikazanoj individui. U globaliziranom društvu „ovisnom“ o informacijama, izloženi portreti također su percipirani kao informacija. Prije svega, radilo bi se o recikliranju postojećih re/prezentacija osoba iz najrazličitijih sfera (javnog) života. Upravo u vremenu medijske prekapacitiranosti i spoznajnih fragmentiranosti, kolažirani crteži olovkom porinuće su (ne)poznato. Kao što ulogiranost ne jamči informiranost, tako ni raspolaganje statističkim podacima o subjektima portretiranja nužno ne vodi (u)poznavanju istih.
Projekt „Dnevnik“, započet 2013. godine, podloga je iz koje je niknuo ciklus portreta pod nazivom „Pogledi“. Kolažirani fragmentima novinskog materijala, dnevnički crteži poslužili su kao svojevrsni spacebook – likovni komentar na doba hibridnosti, doba koje za sobom povlači ažuriranje života. Tzv. slikocrteži nose nazive prema datumu nastanka svakog; eventualni, dodatni podaci u zagradama tek su u funkciji „pojašnjenja“ konkretnog crteža. Svaki novi crtež nastavak je i proširenje dnevničkog zapisa koji posreduje između subjekta i objekta, promatrača i promatranih.
„U portretu lica prikazani lik me gleda; model me gleda u oči poistovjećujući moj pogled sa svojim. On mi uzvraća pogledom u tišini.“ (Purgar 2006:95) Gledano na taj način, većina portreta u Galeriji sv. Krševana tvore zid šutnje. Novinski materijal dobiva mimikrijsku ulogu u toj igri uvjeravanja. Layeri gestikuliranja bivaju urezani u papirnatu plohu pamćenja: ona tabula rasa ipak nije ravna.
„Stvarno lice čovjeka takoreći niti ne vidimo; a kad nekoga zapitamo tko je on, dobivanom odgovor 'inženjer', 'seljak' itd. – dakle naziv uloge koju odgovarajući čovjek igra u ovom ili onom teatru osjećaja.“ (Barbarić 2003:60)
„Osoba kao „netko“ obdaren duhovnim dinamizmom ostvaruje se preko istinskoga dobra, a ne ostvaruje se preko ne-istinskog dobra. Linija razdvajanja, podjele i suprotnosti između dobra i zla kao moralne vrijednosti i anti-vrijednosti, svodi se na istinu.“ (Wojtyla 2017:200)
„Igrom svjetla i tame… umjetnost uspijeva prikazati i samu unutarnjost, dubinsku osjećajnu subjektivnost ljudskoga lika… u pogledu oka, u kojem Hegel nalazi središnju 'točku subjektivnosti' i 'koncentrirani izraz' duše kao duše“. (Barbarić 2003:90) Svaki portret slojevit je u svojoj emotivnoj vrijednosti; proces razvijanja projekta „Dnevnik“ ujedno je testiranje (samo)spoznajnih mogućnosti i uvažavanje specifičnosti tuđih progresivnih i regresivnih iskustava sa životom, no izložba „Pogledi“ upotpunjena je i jednom stranicom projekta „Regesta“, započetog krajem 2007. godine. Naime, u današnje vrijeme ne čini se nepotrebnim ponovno si postavljati pitanje: „Čije je pravo na istinu?“.
„Autentičnost ovdje znači realizaciju slobode koja je uvjetovana uvjerenjem, odnosno zrelim odnosom prema istini.“ (Wojtyla 2017:292)
Istina nije na pozornici, istina je u očima.
„Čak i privatno ponašanje polako poprima oblik izložbe na kojoj se oponašaju idoli, proživljavaju sukobi predstavljeni kao uzori, tako da se teži identitetu iz druge ruke.“ (Barbarić 2003:68)
Portreti nisu oponašanje niti redukcija tuđeg „ja“: oni su samo odabir najvjerojatnijeg, vježbanje u životu. Crteži su istina. O meni i o vama.
„Kultura je budućnost, pamćenje (…) ona nije Pravda, ali je svjedočanstvo o njoj.“ (Parun 1990:317)
„No, i u današnjem svijetu postmoderne – miješanja relativizma i fanatičnih uvjerenja – moralnost i zauzetost za trajne humane vrednote ne smije postati suvišna. Još je uvijek i u globalnom svijetu u svemu presudan čovjeka sa svojom duhovnom konstantom, u prvom redu zauzetošću za istinu, slobodu i odgovornost.“ (Barbarić 2003:111)
„…čovjek je ono što jest po istini. Odnos prema istini odlučuje o njegovu čovještvu i konstituira dostojanstvo njegove osobe.“ (Wojtyla 2017:373)
Ono što jesmo manifestira se u svakoj pori lica, stoga je svaki portret instrument odgonetavanja tko smo i što smo, kuda i kamo idemo.
„Nema povratka na minule, povijesno-svjetovne načine postojanja.“ (Barbarić 2003:49)
Umjetnost je suputnica u procesu odrastanja i izrastanja, „a o nama samima ovisi hoćemo li pristati da budemo lažna ploha papira ili sudbinski prostor događanja i svjedočenja istine.“ (Parun 1996:368) Njena je majka, ljubav,
„njihala borce i vozila sanjare
uzbibala je ljude, njivu suncokreta…
Ljubav je čelo djetinje, bajka ljepšega svijeta.“ (Parun 1996:39)
N. P. Piližota
LITERATURA
Paić, Žarko. 2011. Posthumano stanje: kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti. Litteris. Zagreb.
Wojtyla, Karol. 2017. Osoba i čin. Verbum. Split.
Purgar, Krešimir. 2006. Neobarokni subjekt. Meandarmedia. Zagreb.
Barbarić, Damir. 2003. Zagonetka umjetnosti. Demetra. Zagreb.
Parun, Vesna. 1990. Nedovršeni mozaik. Mladost. Zagreb.
Parun, Vesna. 1996. Ptica vremena. Mozaik knjiga. Zagreb.
„Umjetnost nije nešto suvišno. U njoj čovjek izrasta u svoju stvarnu dimenziju.“ (A. Camus)
„Oko vidi ono što je svijetu samome uskraćeno u njegovoj skrivenosti – treptaj i patnje svijeta, užitak i bol ljudskoga tijela.“ (Paić 2011:430)
Misao Karola Wojtyle kako „ljudskoj osobi pripada sloboda“ (Wojtyla 2017:200), bila je od važnosti prilikom pripremanja izložbe u Galeriji sv. Krševana. U današnjem društvu termin „sloboda“ temeljito je artikuliran, stoga su portretne analize svojevrsni produžetak te štorije. Akromatski crteži definitivni su u potrazi za slojevima informacija, pohranjenim u svakoj prikazanoj individui. U globaliziranom društvu „ovisnom“ o informacijama, izloženi portreti također su percipirani kao informacija. Prije svega, radilo bi se o recikliranju postojećih re/prezentacija osoba iz najrazličitijih sfera (javnog) života. Upravo u vremenu medijske prekapacitiranosti i spoznajnih fragmentiranosti, kolažirani crteži olovkom porinuće su (ne)poznato. Kao što ulogiranost ne jamči informiranost, tako ni raspolaganje statističkim podacima o subjektima portretiranja nužno ne vodi (u)poznavanju istih.
Projekt „Dnevnik“, započet 2013. godine, podloga je iz koje je niknuo ciklus portreta pod nazivom „Pogledi“. Kolažirani fragmentima novinskog materijala, dnevnički crteži poslužili su kao svojevrsni spacebook – likovni komentar na doba hibridnosti, doba koje za sobom povlači ažuriranje života. Tzv. slikocrteži nose nazive prema datumu nastanka svakog; eventualni, dodatni podaci u zagradama tek su u funkciji „pojašnjenja“ konkretnog crteža. Svaki novi crtež nastavak je i proširenje dnevničkog zapisa koji posreduje između subjekta i objekta, promatrača i promatranih.
„U portretu lica prikazani lik me gleda; model me gleda u oči poistovjećujući moj pogled sa svojim. On mi uzvraća pogledom u tišini.“ (Purgar 2006:95) Gledano na taj način, većina portreta u Galeriji sv. Krševana tvore zid šutnje. Novinski materijal dobiva mimikrijsku ulogu u toj igri uvjeravanja. Layeri gestikuliranja bivaju urezani u papirnatu plohu pamćenja: ona tabula rasa ipak nije ravna.
„Stvarno lice čovjeka takoreći niti ne vidimo; a kad nekoga zapitamo tko je on, dobivanom odgovor 'inženjer', 'seljak' itd. – dakle naziv uloge koju odgovarajući čovjek igra u ovom ili onom teatru osjećaja.“ (Barbarić 2003:60)
„Osoba kao „netko“ obdaren duhovnim dinamizmom ostvaruje se preko istinskoga dobra, a ne ostvaruje se preko ne-istinskog dobra. Linija razdvajanja, podjele i suprotnosti između dobra i zla kao moralne vrijednosti i anti-vrijednosti, svodi se na istinu.“ (Wojtyla 2017:200)
„Igrom svjetla i tame… umjetnost uspijeva prikazati i samu unutarnjost, dubinsku osjećajnu subjektivnost ljudskoga lika… u pogledu oka, u kojem Hegel nalazi središnju 'točku subjektivnosti' i 'koncentrirani izraz' duše kao duše“. (Barbarić 2003:90) Svaki portret slojevit je u svojoj emotivnoj vrijednosti; proces razvijanja projekta „Dnevnik“ ujedno je testiranje (samo)spoznajnih mogućnosti i uvažavanje specifičnosti tuđih progresivnih i regresivnih iskustava sa životom, no izložba „Pogledi“ upotpunjena je i jednom stranicom projekta „Regesta“, započetog krajem 2007. godine. Naime, u današnje vrijeme ne čini se nepotrebnim ponovno si postavljati pitanje: „Čije je pravo na istinu?“.
„Autentičnost ovdje znači realizaciju slobode koja je uvjetovana uvjerenjem, odnosno zrelim odnosom prema istini.“ (Wojtyla 2017:292)
Istina nije na pozornici, istina je u očima.
„Čak i privatno ponašanje polako poprima oblik izložbe na kojoj se oponašaju idoli, proživljavaju sukobi predstavljeni kao uzori, tako da se teži identitetu iz druge ruke.“ (Barbarić 2003:68)
Portreti nisu oponašanje niti redukcija tuđeg „ja“: oni su samo odabir najvjerojatnijeg, vježbanje u životu. Crteži su istina. O meni i o vama.
„Kultura je budućnost, pamćenje (…) ona nije Pravda, ali je svjedočanstvo o njoj.“ (Parun 1990:317)
„No, i u današnjem svijetu postmoderne – miješanja relativizma i fanatičnih uvjerenja – moralnost i zauzetost za trajne humane vrednote ne smije postati suvišna. Još je uvijek i u globalnom svijetu u svemu presudan čovjeka sa svojom duhovnom konstantom, u prvom redu zauzetošću za istinu, slobodu i odgovornost.“ (Barbarić 2003:111)
„…čovjek je ono što jest po istini. Odnos prema istini odlučuje o njegovu čovještvu i konstituira dostojanstvo njegove osobe.“ (Wojtyla 2017:373)
Ono što jesmo manifestira se u svakoj pori lica, stoga je svaki portret instrument odgonetavanja tko smo i što smo, kuda i kamo idemo.
„Nema povratka na minule, povijesno-svjetovne načine postojanja.“ (Barbarić 2003:49)
Umjetnost je suputnica u procesu odrastanja i izrastanja, „a o nama samima ovisi hoćemo li pristati da budemo lažna ploha papira ili sudbinski prostor događanja i svjedočenja istine.“ (Parun 1996:368) Njena je majka, ljubav,
„njihala borce i vozila sanjare
uzbibala je ljude, njivu suncokreta…
Ljubav je čelo djetinje, bajka ljepšega svijeta.“ (Parun 1996:39)
N. P. Piližota
LITERATURA
Paić, Žarko. 2011. Posthumano stanje: kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti. Litteris. Zagreb.
Wojtyla, Karol. 2017. Osoba i čin. Verbum. Split.
Purgar, Krešimir. 2006. Neobarokni subjekt. Meandarmedia. Zagreb.
Barbarić, Damir. 2003. Zagonetka umjetnosti. Demetra. Zagreb.
Parun, Vesna. 1990. Nedovršeni mozaik. Mladost. Zagreb.
Parun, Vesna. 1996. Ptica vremena. Mozaik knjiga. Zagreb.
Nema komentara:
Objavi komentar